 Psihoterapija i uloga psihoterapeuta u "Centru za psihološko savjetovanje"
Psihoterapija nije ono što mislimo. To nije liječenje bolesti. Nije vodstvo mudrog savjetnika. Nije ni uzajamno dijeljenje dobrih prijatelja. Nije ni učenje ezoteričnog znanja. Ne radi se ni na ukazivanju na nečije pogrješke. Ne sastoji se u pronalaženju nove religije. Psihoterapija nije ono što mislimo.
Psihoterapija nije ono što mislimo. Mnogim ljudima je čudno što se ne tiče primarno vašeg djetinjstva. . . ni nečega što vas je povrijedilo ili traumatiziralo. . . ni o virusima u vašem tijelu. . . ni o destruktivnim navikama koje ste stekli. . . ili o negativnim stavovima koje nosite. . . .
Psihoterapija nije ono što mislimo. Ona se bavi našim načinom razmišljanja. Privlači pozornost na neprepoznate pretpostavke u vašem načinu razmišljanja. Razlikuje ono o čemu razmišljate i kako razmišljate o tome. Ne bavi se toliko uzrocima u svrhu pojašnjenja onoga što radite, nego se više bavi otkrivanjem matrica u značenju onoga što činite.
Psihoterapija se bavi načinom vašeg razmišljanja. Bavi se načinom na koji proživljavate svoje osjećaje. Bavi se perspektivama koje unosite u odnose s ljudima koji su vam bitni. Radi se o vašim životnim težnjama i kako si nesvjesno otežavate postizanje tih ciljeva. Radi se o tome da vam se pomogne da vidite da je promjena koju želite već skrivena u vama. Psihoterapija prepoznaje i cijeni iskricu vječnosti u vašoj biti. Psihoterapija nije ono što mislite; ona se bavi načinom na koji živite sami sa sobom upravo sada.
SAŽETAK ORIJENTACIJE U ČIJEM JE SREDIŠTU ISKUSTVO
Psihoterapija, psihološko savjetovanje osvježava način na koji sagledavamo svoj život.
Pri kraju našeg predstavljanja, red je vratiti se nekoliko koraka unatrag i sagledati u široj perspektivi ono što je u središtu našeg zanimanja. Radeći tako pokazujemo temu onoga što izražavamo: Život se živi kao perceptivno iskustvo. Način na koji „gledamo“ ili definiramo vlastitu narav i narav svijeta u kojem se nalazimo, od presudne je važnosti za određivanje što će značiti naši životi nama i onima s kojima dijelimo ovo životno razdoblje. Prigoda, nužnost i izazov života je da svatko od nas mora kreirati i proživjeti život. Ovo je u biti individualna odgovornost – iako se to često ne čini tako. Mnogi utjecaji nas pritišću da se oslobodimo ili da tu odgovornost prebacimo na nekoga drugog.
Prepoznavanje ove temeljne životne istine naše samoodgovornosti ponekad se krivo razumijeva kao svojevrsna filozofija „okrivljavanja žrtve“, a u drugim slučajevima smatra se apsurdnim polianaizmom koji obećava da svatko može postići što želi ako se usredotoči na to. Dakako da ni jedno od navedenog nema smisla, niti je prihvaćeno od ovdje navedenih subjekata. Očito je i nepobitno istina da živimo u raznolikoj stvarnosti koja duboko utječe na naše iskustvo, prigode i zapreke na koje nailazim u realizaciji ove temeljne odgovornosti u našim životima. Kada i gdje smo rođeni, jesmo li žensko ili muško, zdravi ili bolesni, inteligentni ili ograničeni, u kakvoj obitelji, društvu i vremenu; mnogo toga utječe na naš život. No svaki od tih čimbenika – budući ih ima mnogo, uključujući i neke kojih smo samo djelomično svjesni, otvara se još više.
Literatura, popularna i tehnička, pruža mnogo dokaza o osobama koje su nadišle ograničenja okoline i slučajnosti, kako bi živjele bogatim i doprinosećim životom. Često se u tim pričama prepoznaje i način na koji su se urođeni talenti pozvali u akciju i pretvorili u izuzetne rezultate. Bilo bi naivno pokušati sve te slučajeve svrstati u jednostavne proizvode nasumične kombinacije gena. Doista postoji mogućnost da su izuzetni talenti u nekoj mjeri bili proizvod ljudske volje suočene s tim nedostacima.
Otvoreno govoreći, kad god trijezno razmotrimo svoju prošlost, otkrit ćemo slučajeve kad nismo uspjeli učinkovito iskoristiti svoje potencijale, ili smo pak živjeli iznad uobičajenih životnih matrica. Popularna uzrečica kaže: „Ako ti život pruža limun, napravi limunadu.“ No ova propovijed ni u kojem slučaju ne jamči ishod „i živjeli su sretno do kraja života“. Ne znamo priče bezbrojnih muškaraca i žena vrlo visokih potencijala koji su bili poraženi okolnostima i nikad nisu spoznali svoj potencijal.
PSIHOTERAPEUT I NJEGOVA ULOGA
Naš posao, kako ga prikazujemo, je sagledati klijentov način borbe s vlastitim životom ili drugim riječima, s matricama po kojima klijent nastoji živjeti sigurno, ispunjeno i biti u vezi. "Sagledati", a ne učiti o njima; "sagledati" upućuje na proces koji je više iskustven. To opet znači da psihoterapeut ne može biti samo distancirani promatrač, nego mora proživljavati način na koji se njegov klijent bori sa životom.
Te matrice čine klijentovo poimanje vlastite naravi, moći, ranjivosti i svega što je uključeno u njegovo iskustvo postojanja i uporabe životnih moći - tj. klijentov sustav sebstva i svijeta koji je strukturiran tako da se nosi s mogućnostima, opasnostima, izvorima itd.
Ovu postavku definira priznanje da se osoba uvijek definira prema svojoj interakciji s okolnim svijetom, a svijet se uvijek sagledava u smislu njegovog stvarnog ili potencijalnog učinka na osobu.
Drugi aspekt ove koncepcije treba prikazati eksplicitnije: Ovdje govorimo o percepcijama, o tome kako se promatra osoba, njezina svojstva i mnogi njezini aspekti. Dakako da percepcija ovdje ne znači samo vizualnu ili senzornu percepciju kao neovisne datosti. Iako se osjetilna strana naših percepcija može pokazati kao vrlo bitna, u širem kontekstu uvijek su bitne.
Mi živimo u perceptivnom svijetu – tj. u svijetu koji otkriva naša percepcija. Iskustvom svojeg života stvaramo percepcije o elementima i aspektima ovog svijeta. One postaju de facto definicije i htjeli mi ili ne, uvelike određuju kako se odnosimo prema onome što imenuju.
Je li svijet sigurno mjesto? Može li žena rješavati ovakve probleme kao i muškarac? Kako će ovaj likovnjački autoritet reagirati na moje slike? Trebam li se dodvoravati velikim facama da bih dobio promaknuće ili će biti dovoljno da dobro radim svoj posao?
Bolest koja ima 100% smrtnost zove se „Život“. Život se živi između zagrada rođenja i smrti, a ta vrlo gruba realnost tiho ili otvoreno utječe na način našeg mišljenja ili djelovanja. Prijašnjih godina kleli smo se u besmrtnost, no s vremena na vrijeme past će sjena. Kako starimo, to je upozorenje sve češće i zahtjevnije.
Život svakodnevno prati smrt, iz trenutka u trenutak. Smrt nije događaj koji će se dogoditi u budućnosti; ona je stvarnost sadašnjeg trenutka. Svaki trenutak našeg života živi na mrtvom proteklom trenutku. Moj ljubavnik danas umire u sutrašnjem poljupcu.
Prepoznajući to, očekivanje, napetost, sjećanje i žaljenje su normalni, ali ne ako bacaju sjenu na sadašnji trenutak. Sama činjenica završetka može oživjeti sadašnju realnost i zato joj je donekle moguće pristupiti, te savjetuje djelovanje, a ne odugovlačenje.
Psihoterapeut mora biti svjestan - i pomoći svojim klijentima da si osvijeste - kako je otpor pokušaj odgode umiranja mogućnosti. Kad postanemo stvarno svjesni te nepobitne činjenice, možemo živjeti onako kako nam je to trenutno moguće i izbjeći smrt nedjelovanja.
Traženje je životna snaga (chi) po svojoj naravi. Oblikovanje trenutka zato može postati poput leptira koji smo probušili pribadačom i stavili u izložbeni ormarić.
PSIHOTERAPIJA I PROMIJENA
Vrijeme je da pokušamo sabrati glavne elemente egzistencijalno-humanističke perspektive psihoterapije i psihološko savjetovanje koje može promijeniti naš život. Drugi psihoterapeut imat će drukčiji pogled na to, jer tako mora biti. Razmatramo umjetničko oblikovanje, a po svojoj naravi svu umjetnost ne može obuhvatiti ni jedan umjetnik. Tako svaka osoba mora stvoriti remek djelo i nema oprosta za tu odgovornost.
Učinkoviti sastojci psihoterapijske promjene
Počet ćemo sinoptičkom izjavom o ovoj egzistencijalističko-humanističkoj perspektivi: U svojoj biti i po svojem iskustvu, život je subjektivna svijest. Bez svijesti stvarno ne živimo. Stanja zbog kojih tražimo psihoterapiju (npr. tjeskoba, kontrola impulsa, besmisao života, problemi u vezi), mogu se smatrati kao proizvodi izobličene svijesti - o tome živimo li. Raspon i dubina naše svijesti postavke su našeg sustava sebe i svijeta. Ako je taj sustav previše skučen ili premalo primjeren općenitom pogledu na svijet, iskusit ćemo tjeskobu, bol, ispraznost i druge simptome zbog kojih će nam psihoterapija postati izbor. Zadaća takve psihoterapije je istražiti sustav sebe i svijeta neke osobe, pa olakšati klijentu da primijeni promjene.
Taj sustav je način na koji klijent preživljava, traži ispunjenje i izbjegava nevolje; no isti taj sustav treba preispitati, u njega uvesti promjene kao rezultat terapijskog rada. Dakako da terapijski rad kroz psihološko savjetovanje neizbježno nailazi na otpor klijentovog načina života (tj. istog sustava sebe i svijeta). Zato psihoterapija kroz psihološko savjetovanje mora potaknuti i poduprijeti suočavanje s negativnim učincima ovog sustava, podržavajući svoj pozitivan doprinos klijentovom životu.
Dva glavna načina na koja se odvija psihološko savjetovanje su: (a) intenzivna pozornost spram načina na koji klijent istražuje i koristi svoje sposobnosti, sukladno prikazu sebe u sobi za savjetovanje i (b) vodstvo klijenta prema poboljšanim sposobnostima i samoistraživanju, u svrhu boljeg shvaćanja sebe samog i izgradnje sustava sebe i svijeta. Te se zadaće najbolje odvijaju u okružju uzajamnog poštovanja i predanosti.
Taj pristup kroz psihološko savjetovanje i terapijski rad može se nazvati životnim vodstvom, za razliku od psihoterapijskih pojmova oporavka od rana ili liječenja bolesti. Vodstvo nastoji poboljšati pozitivne životne vještine klijenta, više nego da se usredotočuje na same negativne matrice.
Od Freuda naovamo vođeni smo mitom povijesnog determinizma. Taj naglasak na potrebu pokušaja otkrivanja onoga što se dogodilo u prošlosti danas nam je donio pristup usredotočen na informaciju. Radeći kao psihoterapeut, skloni smo se zaokupiti skupljanjem i korištenjem informacija o klijentu. Takve informacije mogu biti o klijentovoj prošlosti, njegovim sadašnjim problemima, odnosima ili onome što se nada postići terapijom. Naši klijenti uskoro će se uhvatiti za informaciju o procesu.
No sve su informacije izuzete iz vremenskog protoka – tj. protoka života. Jedini stvaran element je proces koji se tog trenutka odvija u klijentu; no klijenti i psihoterapeut počeli su odbacivati momentalno i tražiti „pogled unaprijed“.
Napredna dimenzija tog procesa je u tome da psihoterapeut mora obratiti više pozornosti na to što je zapravo stvarno. To znači subjektivno iskustvo klijenta u tom trenutku. To znači (u skladu s Hillmanovim pogledima), napuštanje pojma pronalaženja uzroka. To znači razotkrivanje neposrednog iskustva klijentu.
Ne odbijam pojam povijesnih izvora mnogo toga u našim životima, ali inzistiram da nas cijela povijest opskrbi navikama koje su korisne (govor, društveni kontakt i mnogo toga drugog), a te su navike slične mišićnima – dostupne, ponavljaju se, stalno se razvijaju, nisu potpuno svjesne i samo su napola voljne. Povremeno moram koristiti te navike da bih pisao ove riječi, vozio auto i obavljao većinu tjelesnih aktivnosti tijekom dana. Mogu promijeniti i svladati emocionalne matrice kad sam ih svjestan u trenutku aktivacije. Međutim, mnoge moje emocionalne navike poznajem samo djelomično i nakon što počnu funkcionirati – tj. kao informaciju o sebi i o onome što je prošlo.Emocionalna navika je sklop sklonosti da na neke situacije reagiramo na zacrtane načine.Ovdje želimo reći da prepoznavanje onoga što je aktivirano, ali ignorirano u trenutku uvodi novi element u unutarnju kontrolu osobe. Kad se to dogodi, započinje proces procjene koji može imati dalekosežne posljedice.
Što je vodstvo kroz život?
Vodstvo kroz život je način psihoterapije. Kao što samo ime govori, kombinacija ideja i praksi kroz koje educirana i posvećena osoba može pružiti olakšavajuću i obnavljajuću perspektivu i iskustvo drugom čovjeku. Primatelj ovakve pomoći može se nazvati „klijentom“ ili „pacijentom“, ali je bitno naglasiti centralnost odgovornosti ove osobe, kao i njezinu sposobnost upravljanja vlastitim životom.
Ovoj ideji najbitnije je uvjerenje da mnogi - možda većina ljudi, možda čak svi problemi koji dovode ljude na psihoterapiju, su temelj neučinkovitih i kontraproduktivnih pretpostavki o životu, te matrica djelovanja i reakcija koje proizlaze iz njih. Slično tome, središnja je pretpostavka da je olakšanje ili oporavak od ovakvih smetnji moguć samo onda ako oboljela osoba dobije novi pogled na svoj život – nove pretpostavke, matrice i unutarnje sukobe.
Psihoterapija i razmišljanje psihoterapeuta o svom radu...
1. Ljudi s kojima dolazimo u dodir stalno žive s nama. Donose nam i podatke o onima koji nisu s njima. Oni to proživljavaju u našim uredima.
2. Mi nismo mađioničari, mehaničari ili nadomjestak za vođenje tuđih života.
3. Mi vodimo one koji nisu zadovoljni svojim životom.
4. Jedino sredstvo kojim se mogu postići trajni rezultati je promjena načina na koji netko gleda sebe i svijet.
5. Ta će se promjena dogoditi samo onda ako im omogućimo da cjelovito žive svoj život sada, u ovoj sobi.
6. Jedina realnost o sebi je ono što je aktualno u ovom trenutku. Sve drugo je statično, bez snage, samo informacija.
7. Prepoznavanje, uvid, interpretacija i drugi slični terapijski proizvodi koje često miješamo s ciljem, su korisni u onoj mjeri koliko potiču ili izražavaju neposredno iskustvo.
Središnja drama dubinske psihoterapije
Ovdje ću ocrtati, jako pojednostavljeno, sržne procese sadržane u ovoj orijentaciji. Tako ću revidirati i ključne pojmove. Nadam se da će potaknuti energičniji i dinamičniji smisao terapijskog angažmana nego što sam ja (prilično pristrano) pomislila kao „tko je to napravio“ pristup terapiji – odnosno one modele u kojima se primarna važnost daje traženju uzroka i posljedica u klijentovoj prošlosti i tuženja na njih, pa učenja klijenta o time poveznicama u nadi da će se stanja na koja se tuži ukloniti ili bar korjenito promijeniti.
Osnovna drama kao psihološko savjetovanje i dubinska psihoterapija odvija se kao bitka između dvije suprotstavljene strane: s jedne strane smisao mogućnosti u kombinaciji s osjećajima zabrinutosti. To nas potiče da napredujemo u svim segmentima svojeg života. S druge strane, ti pozitivni impulsi suprotstavljaju se drugim subjektivnim elementima u obliku sila ili struktura koje zahtijevaju kontinuitet i predvidivost. Te utjecaje može se staviti pod zajednički nazivnik otpori. Kako ih dublje istražujemo, postaje jasno da su oni uglavnom izražavanje sustava sebe i svijeta, dakle isti oni načini na koje definiramo vlastitu narav i narav svijeta u kojem živimo. Očito da se prijetnje tim definicijama, u najekstremnijim slučajevima doživljavaju kao prijetnja našem životu.
Iz navedenog je jasno da živimo svoj život na razini percepcije. Način na koji vidimo sebe, svoj svijet, svoje potrebe, snagu, potencijale – je ključ našeg života.
Iz ovoga slijedi da se psihoterapija treba baviti predodžbama. Dakako da se to bavljenje ne treba ograničavati samo na svjesne predodžbe, ni na one koje je moguće pretočiti u riječi. Takvo psihološko savjetovanje koje opisujemo, strogo držimo implicitnih predodžaba koje se manifestiraju u ovom trenutku.
Fraza „u ovom trenutku“ je posebno važna. Bez pretjerivanja možemo reći da je jedina stvarnost koju imamo ovaj naš trenutak – trenutak u kojem pišem ove riječi i onaj drugi trenutak u kojem ih vi čitate.
Čak ni kad bismo razgovarali u istoj prostoriji, ne bismo imali isti „trenutak življenja“ jer smo prožeti brojnim i različitim prošlim zbivanjima. Druga implikacija ovog prepoznavanja je da kad nam klijent govori o svojem iskustvu, ono je uvijek drukčije od onoga kad se pojavilo. Posebna je vrijednost gledišta koje ovdje iznosim izražena odnosom spram „stvarnog“. Ono što je aktualno odvija se u stvarnom trenutku; zato težište terapije i napore treba usredotočiti na neposrednu sadašnjost.
Psihoterapija se tiče života, življenja. To znači da se bavi onim što se događa, mijenja i razvija, onim što će se prepoznati. Pisanje je mnogo statičnije od stvarne, životne psihoterapije. Kad prepišem razmišljanje o nečemu što želim jasno izraziti, to se već donekle promijeni. Kad želim uhvatiti novu predodžbu, već mi je pobjegla.
Tako je i sa životom. Tako je i s našim razmišljanjem o životu. Zato je tako i psihoterapija takva. Mi uvijek, a tako i treba, trčimo za nečim što želimo dostići.
Morate me ispričati. Žurim otkriti što je dalje na redu!
ŽIVOT NIJE ONO ŠTO MISLIŠ
Život nije ono što misliš. Život jest.
Zna li žumanjak oblik ljuske? Zna li pjenušavi rub snagu vala?
Život protječe. . . sada.
Život ide naprijed čak i sada kad pišem, a vi čitate.
Život je prolaženje iskustva, a ne iskustvo.
Život nije ono što misliš.
Život nije budućnost, prošlost, čak ni sadašnjost.
Jer čak je i to sada već prošlost, sada-prošlost.
Život nije ono što misliš.
Život nije ono što će se dogoditi u budućnosti jer kad ta budućnost postane sadašnjost postat će sada, a ne sadašnjost koju smo predvidjeli.
Život je ono što je bilo i postaje ono što prolazi.
Život nije ono što misliš. . . niti što ja mislim . . .
ili bilo što drugo.
Život jest.
Iva Stasiow, dr.med.
dipl. psychotheraphy & counselling
VODITELJICA "Centra za psihološko savjetovanje"
|
